ONI SU ČUVALI I ŠIRILI TAMBURAŠKU GLAZBU

Sada, kada smo OBNOVILI HRVATSKI TAMBURAŠKI SAVEZ koji je prije 70 godina osnovan u gradu Paje Kolarića, a ukinut naredbom bivših jugoslavenskih vlasti 1945. godine, kada je morao prestati djelovati i orkestar Hrvatskog tamburaškog društva ZVONIMIR – pokretač I osnivač tog Saveza, naveo bih neke povijesne činjenice o razvitku tamburaškog pokreta u Hrvatskoj. Od 1847. godine, kada je PAJO KOLARIĆ osnutkom svoga tamburaškog Zbora učinio Osijek prvim tamburaškim gradom u Hrvatskoj i središtem tamburaškog pokreta, Osijek se trajno i gotovo neprekidno manifestirao u cijelom dotadašnjem razvoju tamburaške glazbe. Tradicija Kolarićeva tamburaškog zbora nastavlja se u velikom nizu osjećkih tamburaških društava i zborova. Oni su čuvali i širili razvoj tamburaške glazbe sve do danas. Njihov broj je velik, a fizionomija im se sve jaće očitovala, od kada su Osjećani IVAN SLADAĆEK i MIJO MAJER – osjećki tamburaški duh i zanos prenijeli osamdesetih godina prošlog stoljeća u Zagreb. Iz Zagreba se tamburaška glazba proširila po svim krajevima Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Slovenije, Česke, Moravske te diljem cijeloga svijeta. Povijest tamburaške glazbe uvijek ce isticati tu povijesnu ulogu Osijeka, koji je prvi dao poticaj za skupno muziciranje na tamburi po Paji Kolariću, a kasnije i prvo naše tamburasko jedinstvo ostvareno u HRVATSKOM TAMBURAŠKOM SAVEZU U OSIJEKU.
Od poćetka hrvatskog tamburaškog pokreta očitovala se opća težnja za sustavnim zajedničkim radom sviju tamburaških drustava i zborova. Ta se težnja ostvarila osnutkom HRVATSKOG TAMBURAŠKOG SAVEZA 7. stu-denoga 1937. godine u Osijeku. Osnivaci Saveza – clanovi Hrvatskog tam­buraškog drustva ZVONIMIR u Osijeku – znajući, kakovu će važnu ulogu imati Savez u hrvatskom tamburaškom životu, dali su u pravilima Saveza temeljne smjernice za sav rad na tamburaškom polju onda i u dalekoj budućnosti.Naćela, koja su postavljena za postignuće svrhe Saveza, temeljila su se na dotadašnjem radu i uspjesima promicatelja ovog našeg narodnog glazbala i tamburaške glazbe. Tambura, kao tradicionalno hrvatsko narodno glazbalo ima služiti šire i usavršava hrvatsku glazbenu kulturu, sto znači da tamburaši pojedind, tamburaška društva i institucije, te tambu­raški skladatelji zajednićkim radom pridonose izgradnji hrvatskog glazbenog izričaja. HRVATSKI TAMBURAŠKI SAVEZ U OSIJEKU imao je zadacu okupiti sva tamburaška društva i zborove, koji su bili voljni djelovati po pravilima Saveza, to jest, koji su istinski željeli gajiti i promicati hrvatsku narodnu i umjetnićku glazbu. Poziv na zajednicki rad koji je uputio prvi predsjednik Saveza, župan Velike župe Baranja dr. STJEPAN REFER – imao je velikog odjeka ne samo medu hrvatskim tamburaškim društvima i zborovima, nego i među tamburaškim društvima Česke, Moravske i Gradišćanskih Hrvata koji su se učlanili u Savez. Između ostaloga, dr. Stjepan Hefer je na skupštini izjavio: (citiram) “Na posao treba poći s ljubavlju, razumijevanjem i oduševljenjem. Mi u ZVONIMIRU polazimo s dubokim uvjerenjem, da je ova djelatnost pozitivna i konstruktivna: da ona služi razvoju i jačanju naše hrvatske duše. Uvjereni smo, da ćemo kroz ovaj naš Savez sustavno bolje promicati jednu lijepu i značajnu tekovinu – TAMBURICU, i nju uzvišiti i ustaliti na dostojnom mjestu hrvatskog kulturnog života.” (završen citat). Razmišljanje dr. Hefera imalo je povoljan učinak. Javljaju se Tamburaška društva. Stupaju u Savez, traže upute za rad, popunjuju svoje glazbene arhive novim glazbenim izdanjima, raspisuju natjecaj za nove skladbe, priređuju koncerte i organiziraju Smotre tamburaških društava. Kako je u razvoju glazbene i kulture uopće imao u ono vrijeme i veliku ulogu radio, Savez je poduzeo korake i uspio redovito organizirati kon­certe tamburaških društava na radiopostajama Zagreb i Osijek. Štoviše, na Radiopostaji Zagreb je osnovan i profesionalni tamburaški orkestar pod vodstvom JOŽE SPAJIĆA, a na Radiopostaji Osijek, koji je svoje prostorije imao u zgradi pored Kapucinske crkve Tamburaškim orkestrom – čiji sam i ja bio član, ravnao je HUGO BORENIĆ, u ono vrijeme i dirigent Hrvatskog tamburaškog drustva FRANKOPAN u Osijeku. HRVATSKI TAMBURAŠKI SAVEZ U OSIJEKU u svom daljnjem radu izradio je i poslao mjerodavnim čimbenicima u Zagreb, prijedlog o uvođenju tambure u srednje i učiteljske škole, kao što je to bilo u Osijeku u prošlom i poćetkom ovoga stoljeća.
Naime, svoj najveći procvat doživjela je tamburica u svojoj kolijevci gradu Osijeku oko 1886. godine deset godina nakon smrti Paje Kolarića – kada su se počeli osnivati đački tamburaški zborovi, a nešto kasnije đačka literarna društva. Na Klasićnoj gimnaziji bio je to JAVOR, -osnovan Još 1865. godine, na Realnoj gimnaziji i Trgovackoj akademiji -koja su dva zavoda djelovala u istoj zgradi pod zajedničkom upravom -bila je PROSVJETA, a na Muškoj učiteljskoj školi u Donjem gradu MARU-\l(L. U nizu tih osjećkih tamburaških društava bili su osobito poznati đački tamburaški zbor NAPREDAK, pa tamburaški zborovi NADA i SLOGA – koja su bila središta glazbenog života tadašnje osjećke mladeži. Osim tih đačkih tamburaških društava i zborova u Osijeku su djelovali i tamburaški zborovi LISINSKI, VELEBIT, VIJENAC, PODRAVAC, TIPO-GllAF, MLADOST i OLIMPIJA, te u okviru Hrvatskog pjevačkog društva LIPA, Crkvenog pjevačkog društva LIRA, HPD ZRINJSKI, HPD FRANKOPAN, te 1924. godine osnovano Hrvatsko tamburaško društvo ZVONIMIR. Ti mnogobrojni osjećki tamburaški zborovi i društva, unaprijedili su tamburašku glazbu toliko, da je 1937. godine inicijativom osjećkih tamburaških pregalaca osnovan HRVATSKI TAMBURAŠKI SAVEZ. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku priređena je 7. studenoga 1937. godine velika SMOTRA HRVATSKIH TAMBURAŠKIH ZBOROVA, a nakon smotre u HRVATSKOM DOMU na osnivaćkoj skupštini utemeljen je HRVATSKI TAMBURAŠKI SAVEZ.
Tim je događajem Osijek, grad prvog tamburaškog zbora u Hrvatskoj. Grad Paje Kolarića, stupio je na čelo cjelokupnog razvoja tamburaške glazbe. Nakon toga nastupilo je vrlo aktivno i plodonosno razdoblje tamburaškog života, razvoja i napretka. Kada je djelovanje HRVATSKOG TAMBURAŠKOG SAVEZA U OSIJEKU bilo u punom jeku, kako u organiziranju tamburaških društava i zborova tako i u provođenju ostalih zadataka zatekao nas je Drugi svijetski rat. Mnoga društva prekinula su svoj rad. Nastale su komunikacijske blokade, pa je i Savez izgubio redovitu vezu s članovima diljem Hrvatske. No, tamburaši Osijeka nisu posustali. I dalje su nastojali tamburašku glazbu promatrati i prosuđivati s narodnog i umjetničkog stajališta. Kod toga nas je vodila jedina misao i cilj: jačanje hrvatske glazbene umjetnosti, čuvanje i podržavanje duhovnih vrijednosti našeg naroda. U potpori hrvatskih kulturnih tekovina imamo najboljeg branitelja protiv tuđinske najezde. Neosporivo je, da je i tambura postala sredštvom za širenje hrvatske glazbene umjetnosti i narodne kulture, pa je dužnost svakog hrvatskog rodoljuba i svjesnog Hrvata, da i ovo naše narodno glazbalo smatra sastavnim dijelom sveukupne hrvatske kulture i napreta. Poznato je da je tambura i tamburaška glazba bila važan promidžbeni čimbenik u vrijeme Hrvatskog preporoda, pa je razumljivo žasto su neprijatelji hrvatskog kulturnog i politićkog života tamburu potiskivali u pozadinu, a našoj mladeži dali u ruke druga glazbala, da njima šire tuđinsku glazbu i duh. Sjetimo se samo raznih Hitlerovskih blok flauta – koje su čak bile uvedene u nase škole – i harmonika dugmetara. Zato nije i nikakvo ćudo da su ondašnje vlasti i zabranile djelovanje Hrvatskog tamburaškog saveza. Budemo li više cijenili i promicali naše glazbene i ostale kulturne tekovine, bit ćemo više cijenjeni i od drugih naroda. Promicanjem hrvatske glazbe putem tamburice, ostvarujemo svoju najveću zadaću i dužnost koju imamo prema svojemu narodu. Time ujedno pomažemo nastojanjima HRVATSKOG TAMBURAŠKOG SAVEZA, koji će svoju kulturnu i rodoljubnu zadaću uspješno riješiti samo potporom te složnim i zajedničkim radom svih postojećih hrvatskih tamburaških društava.