Julije Njikoš

U povodu 85. rođendana

Pisati o stvaraocu kao što je Julije Njikoš nije jednostavno, iza koga blista danas više od 70. godina umjetničkog i znanstvenog rada na glazbenom području koje je obogatio bezbrojnim djelima. Muzikolog, melograf, skladatelj, dirigent, novinar, glazbeni kritičar i komentator u Muzičkoj redakciji Radio televizije Zagreb, jedan od osnivača i predsjednik umjetničkog savjeta Festivala Hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku, Predsjednik Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku, Glavni urednik Glasila za promicanje tamburaške glazbe Hrvatska tamburica, urednik notnih izdanja Tamburaški orkestri KPSH, sve su to funkcije u kojima se kretao i još kreće Njikoševo svestrano djelovanje na glazbenom polju.

Julije Njikoš rođen je u Osijeku, 9. travnja 1924. godine, gdje je rano zavolio tamburicu, učio glazbu, a kasnije se usavršavao u Zagrebu, gdje živi od 1968. godine. Međutim, sve njegove preokupacije i stvaralačke inspiracije vezane su cijelog života za Osijek i Slavoniju, u kojoj je i danas “kod kuće” i kojoj je poklonio najveći dio znanja i umijeća, stvarajući vrijedna i zapažena djela kao zapisivač narodnog blaga, kao muzikolog i melograf, kao skladatelj i glazbeni kritičar, a posebice kao vrsni dirigent tamburaških orkestara, za kojega dr. Josip Andrić u svojoj knjizi “Tamburaška glazba” piše: “Kao dirigent je Njikoš jedan od dosada najboljih tamburaških dirigenata uopće, pa nitko nije dosad izveo toliko i najveća djela izvorne tamburaške literatute hrvatskih skladatelja kao on. Ta Njikoševa tamburaška dosljednost i težnja za umjetničkom afirmacijom tamburaške glazbe urodila je i ostvarenjem osječkih festivala tamburaške glazbe.”

Punih 70. godina radio je žarom istinskog pregaoca i rodoljuba, sretan što svojim djelima ispisuje povijest hrvatske glazbene kulture. I danas, iako je ušao u deveto desetljeće života, vodi ga njegova nepresušna energija u nove svjetove i dostignuća hrvatske tamburaške glazbe. Razvio je široko područje djelatnosti. Počeo je kao mladi tamburaš u orkestru osječkih grafičara “Tipograf”, ali je vrlo brzo, sa 12 godina stao pred tamburaški orkestar kao dirigent. Postavši 1. svibnja 1951. godine urednik narodne muzike Radio Osijeka, osniva Tamburaški orkestar Radio Osijeka koji je djelovao pod dirigentskim vodstvom Julije Njikoša do njegova premještaja u Radio stanicu Zagreb 1989. godine. Umijeće dirigiranja razvio je do uspješnih kreacija, dirigirajući tamburaškim orkestrom STD “Pajo Kolarić”, koje je Društvo osnovao 21. ožujka 1954. godine u Osijeku. Društvo je tada preuzelo zadatak da unapređuje tamburašku glazbu i bori se za njenu afirmaciju. Kao dirigent i umjetnički voditelj učinio je mnogo na uspješnom razvoju ovog amaterskog glazbeno društva, koje je svoje kvalitete dokazivalo na brojnim nastupima i gostovanjima diljem naše lijepe zemlje, ili u zemljama Evrope, Kanade i Amerike, među hrvatskim iseljenicima.

Njegova težnja da tamburaška glazba ne služi samo razonodi i zabavi nego da dosegne umjetničke domete, dovela ga je na zamisao da STD “Pajo Kolarić” bude osnivač festivala Hrvatske tamburaške glazbe sa sjedištem u Osijeku. Uz podršku tamburaških stručnjaka to mu je i uspjelo 1961. godine, kada je održan prvi Festival, a Julije Njikoš imenovan predsjednikom Programsko umjetničkog savteta, koju dužnost obavlja i danas, nakon 45 godina, vrlo uspješno. Zato možemo tvrditi da su njegove zasluge neprocjenjive za rast i rezultate ove jedinstvene kulturne manifestacije. Osim što je kreirao program Festivala, on je dirigirao orkestrima, skladao mnoga koncertna djela za tamburaške orkestre, napisao brojne članke i priloge za knjižicu Festivala i rješavao ključne probleme svih održanih 28. festivala.

Danas kada je Festival Hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku opravdao svoje postojanje, valja priznati da je Julije Njikoš odigrao važnu ulogu na njegovoj afirmaciji, na razvoju tamburaške glazbe i njenoj popularizaciji. Za Festival je oduševio mnoge tamburaše i tamburaške orkestre, mnoge glazbenike, skladatelje i pjesnike, čija djela znače dragocjen prilog glazbenoj literaturi ove vrste. Među njima ističu se i brojne skladbe Julija Njikoša koje uspješno izvode orkestri diljem zemlje i hrvatske dijaspore, te je nepobitno da spada među najplodnije hrvatske skladatelje vrsnih djela za tamburaške orkestre. Zato tamburaška društva najčešće imaju na programu njegove koncertne skladbe, jer pružaju široku mogućnost muziciranja na tamburi, čiju dušu i mogućnost Njikoš najbolje pozna. Njegove praizvedbe, koje izvode tamburaški orkestri u natjecateljskom dijelu Festivala, dobivaju ocijenjene prvim nagradama, odnosno zlatnom, srebrenom ili brončanom plaketom “Tambura Paje Kolarića”.

U skladateljskom radu veoma je raznovrstan što se tiče glazbenih oblika, Slavonija je nepresušno vrelo njegovih inspiracija, koju nam prikazuje u prelijepim melodijama kantata, suita, veselim predigrama, koncertnih kola, u ciklusu rapsodija, među kojima se ljepotom ističe Slavonska rapsodija, himna slavonskom podneblju i životu na njenim prostranstvima. Međutim naslovi skladbi: Legenda o tamburici, Podravska rapsodija, Posavski isernicu ivace srce slavonije, Šokačka predigra, Baranjska rapsodija, Bunjevačka grana i mnoge druge odaju Njikošev interes za sve krajeve naše lijepe hrvatske zemlje, koju je pretočio u najljepše tonove ljubavi prema njoj. Na stihove narodne lirike skladao je kantatu Šokadija za sopran, ženski glas, mješoviti zbor muški zbor i orkestar. Spomenimo, nadalje, i Njikoševa koncertna djela: koncert za brač i tamburaški orkestar u g – duru, Moderato cantabile za brač i tamburaški orkestar, Sabini u spomenar – glazbena slika za brač i tamburaški orkestar, Koncertni allegretto za bisernicu, brač i tamburaški orkestar, Andante cantabile za bisernicu i tamburaški orkestar, “Allegro – sostenuto – vivace” za bisernicu i tamburaški orkestar u G duru, koncertne ouvertire Stari graničar, Svečana uvertira i blagdan , suitu Slavonijom ravnom, Savski vrbaki, Šokačka krv, Sa Cerničkih sokaka, Sikirevci, Hrvatska lira, Podravske sličice, U Posavskoj kleti za gajde, cimbal i orkestar, simfonijsku poemu Međimurje moje malo, Podravina za cimbal i orkestar, diptih Mali pastir, Tuzlanski diptih, Pleterničke sličice, Međimurski krajobraz, Vinkovački diptih, Međimurske razglednice, glazbenu skicu LJubavni snovi, Kad zasviram u moje samice, Tamburaški rastanak, Lijepa Gradiščanka, Djevojački snovi, Zasvirajte tamburaši, Zvuci sa puste, glazbena slika Čarda u kalači, Špancirfest u varaždinu, elegije Pjesma bez riječi, Slavonska elegija, Varaždinska elegija, Posavska elegija, sentimentalnu Romancu u G duru, Proljetnu romancu, Požešku romancu, Podoknica u C duru, raspjevane predigre Žetva, GRaničarska ljubav, Inoče i U Slavonskom selu, veselu Bećarsku rapsodiju za muški zbor i orkestar; ciklus rapsodija Moja zemlja, Plesni intermezzo, Moslavačka zora, Ivanjske krijesnice, Veseli tamburaši – intermezzo, Varaždinski notturno i Notturno – posvećen uspomeni Dore Pejačević, glazbenu skicu Pri oltaru Svetog Ivana, Pokraj stare Drave, koncertni valcer Dravski valovi – idile: Ivanjska noć, U smiraj dana, Večer na Korani, Moslavačka noć, U Praskozorje, U naručju snova, Jutro na obali Mure, Večer na Orljavi, Elegiju o Lisinskom – u spomen 175. godišnjice rođenja; Posavsku elegiju, Slavonsku baladu, Podravske sličice, Srijemske razglednice, koračnice Slavonac i Posavac, intermezzo Izgubljena nada, koncertna kola: U Slavonskom kolu, Tempa, Ivančica, U Šokačkom kolu i Kolovođo, Ded kolo povedi… Skladao je i ciklus koncertnih kola Hrvatski plesovi : broj 1. Slavonski, broj 2. Zagorski, broj 3. Prigorski, broj 4. Bunjevački, broj 5. Posavski, broj 6. Podravski, broj 7. Srijemski broj 8. Šokački broj 9. Međimurski broj 10. Dalmatinski, koncertni Allegro Sitne žice bisernice, Intrada za clarinett i orkestar, Preludij za flautu i tamburaški orkestar i koncertni Čardaš u e-molu. Pjevački zborovi često izvode Njikoševe skladbe Našim šorom, Slavonijo – zemljo plemenita, Oj Baranjo, Med’ dvi vode ‘ladne, Pozdrav šumi, Veselo je naše selo, Prid zoru je lipo milovanje, Tragom požutjelih slika i Hrvatska seljačka sloga… Skladao je i mnoge pjesme na stihove narodne lirike i naših pjesnika, od kojih su mu najpoznatije Moj je lola u nane jedinac, Diko moja, Moje zlato suvo, Oko moje garavo, Pala rosa svuda po sokaku (stihovi dr. Pavle Blažek) Šokački notturno (Vladimir Rem) Zlataru su obukle ravnice (Drago Britvić), Klasje (dr. Pavle Blažek), Vesela je šokadija (Ilija Lešić-Bartolov), iz zemlje sam čestitih Hrvata (Ivan Boždar), Slavonijo – zlatna ružo Hrvatska (Zlatko Crnec), Opet će zvoniti zvona (Terezija Bognar) Želim biti slavonijo s tobom (Zlatko Crnec), Pismo Osijeku (Milan Sigetić). Voljeni Vukovar (terezija Bognar) I bit’ će Vukovar (mira Marija Andrum), I gorjet će lampa nasrid Vinkovaca (Milan Sigetić), Zlatna dolina (terezija Bognar) i druge… Rodnom Osijeku posvetio je ciklus pjesama skladane na stihove Drage Britvića: Kod “bijele lađe”, Tri ruže, Ponoćni svirači, Zlatni danci, na stihove Krune First Medić: Stari saletl, Osijekom cvjetalo cvijeće i Osječka balada, izvedene na festivalima “Zvuci panonije” u Osijeku, te Umiru stare kavane i Fajront je dečki na stihove Drage Britvića, Pismo Osijeku na stihove Milana Sigetića, Osijeku za imendan na stihove Anto Gardaša, Opet će zvoniti zvona na stihove Terezije Bognar i Osijek je duša duše moje na stihove Zlatka Crneca. Mnoge od tih pjesama u nakladi Turističke zajednice grada Osijeka izdane su na kazeti pod naslovom Osijeku za imendan – uz 800- godišnjicu spomena imena grada Osijeka u interpretaciji Vere svobode i Tamburaškog orkestra HRTV pod ravnanjem skladatelja. Kolovoza 2005. godine izdan je CD koji nosi naslov Osijek je duša duše moje na kojem Vera Svoboda pjeva 11 pjesama o Osijeku koje je skladao Julije Njikoš. Većinu popijevki za Festival Kajkavske popevke u Krapini skladao je na stihove pjesnika Zlatka Crneca. To su: Zemla je ova tkana od zlata – u interpretaciji Vere Svobode – nagrađena I. nagradom publike i “Srebrnom tamburicom” – Večernjeg lista, zatim Zagorski cug, Sigde je lepo, A doma najlepše, Popevaj prijatel za zemlu i soze, Vu dragomu kraju, Gda se laste vrneju vu gnezda, – nagrađena “Srebrnom zipkom” – revije studio, Slavuji popevku su fkrali i dobra vam večer, Prijateli dragI. Dvije popevke skladao je na stihove Milana Sigetića : Ti još ni ne znaš kak v kleti se spi – u interpretaciji Krunoslava Cigoja – nagrađena I. nagradom publike i “Srebrnom tamburicom” – Večernjeg Lista, te nježnu popevku Prva Ljubav.

Na širokoj skali stvaralaštva ističu se mnoge obrade narodnih pjesama i kola, zatim glazba na stihove naših uglednih pisaca, potom glazba za narodne igrokaze: Žetva, Inoče, Komušanje, Tena, Đuka begović, Baja pava sa berave, Graničarska ljubav i druge, te folklorni prikazi : Ljelje u gorjanima, Sa šora i prela, Ulice u Baranji, Komušanje u Beravcima i Svatovske veselje u Štitaru. Kad tomu dodamo brojne skladbe, odnosno glazbu za dječje igrokaze: Crvenkapica, Pepeljuga, Knjeginja na zrnu graška, Princ Žabac, Djevojčica sa žigicama, Oleg I Lutke te Veseli medvedići, pa veliki broj skladbi za pjevačke zborove i vokalne skladbe za festivale u Krapini, Osijeku, Požegi, te za “Vinkovačke jeseni”, i “Đakovačke vezove”, onda ukupan zbroj djela za izvođenje uz tamburaške orkestre ne zna danas niti sam autor, koji još u sebi nosi mnoga prekrasna sazvučja za nova djela, probuđena zanosom oslobođene domovine, jer je cio život bio njen odani sin.

Uz skladateljsku djelatnost, Julije Njikoš je naš poznati melograf i muzikolog, jer je tijekom više od sedamdeset godina djelovanja zapisao oko 4.000 narodnih pjesama, kola i poskočica, te priča iz narodnog života, što je objelodanio u desetak knjiga, stručno obrađenih i likovno opremljenih, i one su bez sumnje dragocjen prilog hrvatskoj narodnoj baštini. Spomenimo samo neke : Kad zapiva pusta slavonija (Osijek, 1954.), Slavonijo – zemljo plemenita (Osijek, 1970.), Pjesme i plesovi iz Baranje (Osijek, 1974.), Sa Slavonskih sokaka (Zagreb, 1979.), Sa slavonske ravni (Zagreb, 1986.), Oj Baranjo, lipa i bogata (Zagreb, 1988. Drugo nadopunjeno izdanje, Zagreb, 1996.) Gori lampa nasrid Vinkovaca (Privlaka, 1988. Drugo nadopunjeno izdanje, Privlaka – Zagreb 1996.), Iz zemlje sam čestitih hrvata (Zagreb, 1992.) Pajo Kolarić – život i rad (Osijek, 1995.), Županja se pružila kraj Save (Zagreb, 1997.), Đakovo je srce slavonije (Đakovo, 1998.) te Od Valpova i Bizovca do Donjeg Mi’oljca (Osijek, 2005.) Julije Njikoš je prilagodio mnoge religiozne pjesme i mise: Djetešce nam se rodilo, Kraljice Hrvata moli za nas i Do nebesa nek se ori za glas, dječji i mješoviti pjevački zbor, orgulje i tamburaški orkestar, Čekamo Krista – na stihove Adama Rajzla za alt, pjevački zbor, orgulje i tamburaški orkestar, koje se uspješno izvode uz prigodne obrede u crkvama od Osijeka do Toronta i dalje.

Osim toga, ponesen radošću što može stvarati u slobodnoj domovini Hrvatskoj, on je napisao i uglazbio niz domoljubnih pjesama tiskane u zbirci Iz zemlje sam čestitih Hrvata, u nakladi Hrvatskog sabora kulture u Zagrebu. Uz ostali repertoar slavonskih i starih gradski pjesama, uspješno ih pjeva njegova supruga popularna Vera Svoboda diljem cijeloga svijeta, ističući na taj način svoje hrvatstvo.

Kao komentator i urednik narodne glazbe na Radio postajama u Osijeku i Zagrebu, gdje je službovao, Njikoš je folklor drevne Slavonije, Šokadije, Baranje i Srijema sačuvao od zaborava i da se nekadašnje selo, njegovi ljudi i običaji, a posebno pak glazbena baština zabilježi i otkrije suvremenom čovjeku. Njegovo dugogodišnje djelovanje na radiju posvećeno je velikim djelom narodnoj glazbi i razvoju glazbenog amaterizma. Prvi je utemeljio na programima Radio Zagreba emisije iz naroda za narod, Gdje je zrno klicu zametnulo, Narodni običaji seljana Slavonske posavine, Sitne žice tamburice i Iz rada amaterskih društava Kao sakupljač izvornog narodnog melosa i običaja, uspio je zapisati niz melodija, napjeva u kolu, poskočica, šala i anegdota – dakle živih dokumenata iz života slavonskog sela u kojemu najstarije generacije baka i didaka odlazi, noseći sa sobom dragocjene dokumente o nekadašnjem životu sela, – posljednje dokumente sačuvane u usmenoj predaji, dakle posljednje autentične žive radio priče o folkloru drevne Panonije – da bi sve ovo vjerno transkibirao u svojim emisijama koje su naišle na sveopće priznanje. Kao realizator, producent, autor stručnih komentara, voditelj razgovora i režiser tri godine uzastopno osvaja prve nagrade na Tjednima Radija / U Slavonskom selu, 1968. godine u Dubrovniku, zatim Bušari u Kešincima, 1969. godine u Sv. Stefanu, Al je lipo u našem šljiviku, 1970. godine u Zlataru /. Prvu nagradu dobio je i 1977. godine u Ohridu za emisiju Sviraj svirac, nemoj stati a iste godine pripala mu je i Nagrada Radio Zagreba.

Julije Njikoš bio je i predsjedavajući radne grupe za narodnu glazbu urednika JRT i član Upravnog odbora Međunarodne asocijacije “International folk music concil” – za Radio, televiziju i film – pri UNESCO-u sa sjedištem u Amsterdamu. U okviru internacionalnih susreta folklorista i urednika narodne glazbe koje je organizirao IFMC, održao je mnoga zapažena stručna predavanja o folklornoj baštini i brizi za narodno blago, te njegovu prezentiranju u programima radija s temama iz bogatog folklornog izraza hrvatskog naroda na Kongresima u Kopenhagenu, Regensburghu, Budimpešti, Edinburgu, Hilversumu, Amsterdamu, Istambulu i Bruselu. Oduvijek su amaterska društva bila okupljališta i žarišta ne samo masovne kulture već i naprednih ideja, a da ne govorimo o njihovoj prosvjetiteljskoj ulozi. Kao autor, voditelj razgovora, muzički urednik, organizator i redatelj realizirao je na programima Radio Zagreba preko 700 emisija IZ RADA AMATERSKIH DRUŠTAVA – u kojima su nastupili članovi pjevačkih zborova, tamburaških, mandolinskih, harmonikaških i puhačkih orkestara u kojima je oslikao stanje u mnogim društvima, njihovu vrijednost u izvođačima I dirigentima, te je na taj način vršio popularizaciju amaterske umjetnosti u Hrvatskoj. Na svom dugom i plodnom stvaralačkom putu, putu od više od sedam desetljeća, Julije Njikoš je ishitrio svoj osobeni stil, uvijek u dosluhu sa prošlošću, koju je zaštitio od zaborava, ali i u dosluhu sa sadašnjošću i inovacijama, tako da su njegova djela prihvatile sve generacije sa snovima o tamburi. Opus njegova stvaralaštva je ogroman, vrijedan dublje i šire obrade od ovog prigodničarskog članka. Nepobitno je da je prvak u razvoju hrvatske tamburaške glazbe, te kao takav zaslužuje priznanja za pregalački rad, za vrijedna i bezbrojna djela, koja su mu već osigurala mjesto u povijesti kulturne baštine naše domovine Hrvatske, koja može biti ponosna na ovakve sinove, pregaoce. Zato mu upućujem najljepše čestitke za njegov rođendan, sa željom da još dugo i uspješno stvara na radost brojnih suradnika i ljubitelja lijepe i dobre glazbe !

Za svoj dugogodišnji rad na sakupljanju i proučavanju narodnog blaga Slavonije, godine 1971. dodijeljena mu je Nagrada grada Osijeka. Godine 1973. grad Đakovo, za glazbeni i folkloristički rad na području Đakovštine, dodjeljuje mu Štrossmayerovu nagradu. Godine 1985. Općinska skupština grada Osijeka dodjeljuje mu Pečat grada Osijeka u znak priznanja za izuzetan doprinos razvitku glazbenog života i doprinos afirmaciji i ugledu općine Osijek, a 1986. godine dobiva Zlatnu plaketu općine Donji Miholjac za izuzetne zasluge u razvoju glazbene kulture i očuvanju narodnog blaga Miholjačkog kraja. Dobitnik je i Zlatne plakete i Posebnog priznanja Hrvatskog društva skladatelja za životno djelo i izniman rad na području tradicijske glazbene kulture i prikupljanju glazbenog blaga Hrvatskog folklora, studenoga 1998. godine te Zlatne jabuke – “Vinkovačke jeseni” 1999. godine za zasluge na očuvanju narodne baštine vinkovačkog kraja. Gradsko vijeće grada Osijeka iskazujući zahvalnost svih građana grada Osijeka dodjeljuje mu Zlatni grb grada Osijeka za životno djelo – 2. prosinca 1999. godine za izuzetna dugogodišnja ostvarenja u kulturi i glazbenoj kulturi a 2. lipnja 2003. godine dobiva nagradu Osječko-Baranjske županije u znak priznanja za Životno djelo ostvareno u području kulture.