VERA SVOBODA-NJIKOŠ
Što je to pjesma – tek glazbeno djelo, skladba čije su note zapisane u crtovlju, enciklopedijskim rječnikom: uglazbljeni tekst podijeljen na kitice? Muze bi rekle: pjesma je posljedica nadahnuća, ali i njegov izvor, posljedica i izvor emocija. I sve su te definicije točne, ali ne daju odgovor na temeljno pitanje: kako pjesma može doprijeti do čovjeka kojemu je namijenjena, do njegovih osjećaja kojima na nju odgovara? Jer, kako to kaže Robert Schumann, poziv je umjetnika slati svjetlost u dubine ljudskog srca. Odgovarajući ovoj zadaći, interpret ideji autora zapisanoj notama udahnjuje život. Tek njegov ili njezin glas oblikuje nemušte znakove zapisane u notnom crtovlju u zvuk prepoznatljiv i mio ljudskom uhu. On nije samo posrednik, već konačno svojim osobnim pristupom, stilom i načinom izvođenja oblikuje tu pjesmu. U tom smislu ono što čujemo samo je završni dio čitavog procesa stvaranja. Tek razumijevanje ovog procesa omogućava shvaćanje što je životno djelo jednog pjevača.
Gospođa Vera Svoboda-Njikoš pronašla je put do ljudskog srca. Živi s pjesmom i za pjesmu cijeli svoj život. Ova “kraljica slavonske ili tamburaške pjesme”, kako je često nazivaju, svoju je krunu počela uzdizati prije gotovo 60 godina svjesna da je pjesma oduvijek najpotpunije i najzanosnije govorila o tome tko smo. Ona je naše unutarnje lice, zvuk naših srdaca. Ona je i naša nada i naše sjećanje, naša ljubav i naša vjera. Stoga je toplinom svoga glasa unosila Slavoniju u domove onih koji su je s radošću ili nostalgijom slušali i prihvaćali. Naročitu ljubav prema slavonskoj i staroj gradskoj pjesmi upila je na njenom izvoru, u rodnom Osijeku, uz osječkog “Paju Kolarića” i znamenitog melografa Julija Njikoša. Ta ljubav ostala je trajnija od dječjih igara i nastupa u Dječjem kazalištu, pa ju je odnjegovala kao svoj životni poziv.
Tu ljubav, kao i mnoge suze radosti i ganuća, dijelila je s našim ljudima diljem cijelog svijeta, na brojnim gostovanjima u Europi (Austriji, Belgiji, Češkoj, Danskoj, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj), dalekoj Australiji, Novom Zelandu, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Iraku i Kuvajtu. Njenu popularnost potvrđuje 16 samostalnih LP ploča, 28 kazeta, 10 CD-a, 350 pjesama snimljenih za Radio-televiziju, kao i nastupi na svim značajnijim festivalima u Hrvatskoj koji njeguju narodni melos. Ona je gotovo zaštitni znak Festivala hrvatske tamburaške glazbe.
Svu raskoš, bogatstvo i ljepotu izvornih slavonskih običaja, nošnji, kulturne baštine, folklora, narodnog stvaralaštva i bogatstva kraja kome nepodijeljeno pripada njegovala je izvodeći njegove narodne pjesme, kola i poskočice. Verica pjeva Slavoniju i Baranju: Zemlja je ova tkana od zlata, Nek’ se zna kad Slavonija slavi, Slavonijo zlatna ružo Hrvatska, Oj, Baranjo lipa i bogata … No, i za nju “Jedna je Hrvatska”. “Znam da pripadam čestitom mnoštvu koje voli lijepu našu Domovinu i kad ne udara u sva zvona”, kaže Verica. “Znam da je ONA i junačka i mila, jer kako bi na svojim leđima iznijela slavnu ali ponekad i surovu povijest koju joj je namijenila sudbina. Od postanka bili smo i ostali i umni i pjesmoviti, i hrabri i gostoprimni. Iz zemlje smo čestitih Hrvata i tako neka ostane zauvijek!” Ona pjeva s Domovinom, čak i na prvoj crti bojišnice u Osijeku u onim danima kada je to našem Osijeku i Slavoniji bilo najpotrebnije ostvarujući tako Lorcinu poruku: “U ovom dramatičnom trenutku svijeta, umjetnik treba plakati i smijati se sa svojim narodom”. Sa svojim narodom je i pjevajući domoljubne pjesme kao i na 395 humanitarnih koncerata samo od 1990. godine.
Sa svojim narodom je i u trenucima njegova duhovnog posvećenja. Nerijetko pjeva na misama, čak i u Pečuškoj katedrali tijekom Hrvatskog božićnog koncerta. “Rajska djevo, kraljice Hrvata” tek predvodi zbirku njezinih marijanskih pjesama.
No, uvijek se vraća i obraća svom rodnom Osijeku jer “Srce je moje ostalo tu uz nemirne obale Drave, moja je duša snivala san o ljubavi kroz noći plave. Snovi su moji zauvijek tu na valima rijeke što teče a misli moje miluju grad – ko vjetar kad miluje cvijeće”. “Osijek je duša duše moje” pjeva Verica podsjećajući i na “Bijelu lađu”, “Ponoćne svirače, “Tri ruže” svjesna da “Umiru stare kavane” a s njima odlazi i građanski duh koji je negda krasio ovaj grad. Tom duhu poklanjala je svoje izvedbe starogradskih pjesama, po kojima su one i postale poznate, pa se i danas zapjevaju “Kad bi ove ruže male”, “Primi ove ruže”, “Ljubila sam crno oko”, “Ima dana”, “Na te mislim” …
Verica se ne mora brinuti za trajnost svoga djela. Mnoge su njezine pjesme postale “narodne”, a kada ih puk nazove svojima, onda su one doživjele najveću počast i priznanje.
Svjesna da je svojom pjesmom Vera Svoboda-Njikoš dala nemjerljiv doprinos njegovanju kulturnog blaga ovoga kraja, da je time postala nezaobilazni dio povijesti ovoga područja i dio njezinog kulturnog dobra, da je pronosila ime svoga grada, svoje Županije, svoje Slavonije i Baranje i cijele Hrvatske diljem svijeta i po tome postala poznata i prepoznata, čime je ostvarila trajno dobro od značaja za Županiju, Osječko-baranjska županija joj dodjeljuje svoju Nagradu za životno djelo ostvareno u području kulture.