Nastanak Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku
7.11.1937.

Od godine 1847. kada je Pajo Kolarić osnutkom svog tamburaškog zbora učinio Osijek prvim tamburaškim gradom u Hrvatskoj, prvenstveno se Osijek trajno i gotovo neprekidno manifestira u cijelom dosadašnjem razvoju tamburake glazbe.
Tradicija Kolarićevog tamburaškog zbora nastavila se u velikom nizu osječkih tamburaških zborova tokom više od jednog i pol stoljeća. Oni su postojali i širili tamburašku glazbu sve do današnjih dana. Njihov broj je velik, a fizionomija im se sve jače pojavljivala i očitovala, od kada su Osječani Ivan Sladaček i Mijo Majer osječki tamburaški duh i zanos prenijeli osamdesetih godina XIX. stoljeća u Zagreb. Iz Zagreba se tamburaška glazba širila po svim krajevima Hrvatske, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, pa dapače i u susjednu Sloveniju i Čehoslovačku. U to vrijeme bilo je u Osijeku nekoliko tamburaških zborova koji su svirali poput Kolarićeva. Tako je na primjer, osječki zidar Mikić, kada u zimi nije bilo posla, okupio oko sebe nekoliko tamburaša i uvježbavao svoj tamburaški zbor. 1889. godine bio je pozvan i za nastup na svjetskoj izložbi u Parizu, gdje su ti osječki tamburaši i zagrebački tamburaški zbor “Kola” svoje koncerte održavali 14 dana. Uz takve osječke tamburaške zborove, a o njima će biti govora na drugom mjestu, koje su vodili Mikić, Rozner, Jefto Somborac i drugi stali su se osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća u Osijeku osnivati društveni tamburaški zborovi i društva, a skladatelji po uzoru na Slavičeka i Majera, sve su više stvarali glazbenu literature za te zborove.
Ti mnogobrojni tamburaški zborovi na čelu sa Hrvatskim tamburaškim društvom “Zvonimir” osnovanim 1924. godine, doveli su uspon tamburaške glazbe do toga, da je 7. XI 1937. godine bio inicijativom osječkih tamburaških pregalaca osnovan Hrvatski tamburaški savez sa sjedištem u Osijeku. Tim je događajem Osijek grad prvog tamburaškog zbora u Hrvatskoj, grad Paje Kolarića, stupio na čelo svega našeg tamburaštva. Poslije toga nastupilo je vrlo aktivno i vrlo plodonosno razdoblje tamburaškog života, razvoja i napretka. U to vrijeme tamburaški orkestri djelovali su i pri osječkim pjevačkim društvima “Lipom” (osnovana 1876. godine), Hrvatskom katoličkom društvu “Lirom”, “Zrinskim” (osnovano 1896. godine) i „Frankopanom“ (osnovanom 1923. godine). Misao, da tamburaši i tamburaški zborovi trebaju osnovati svoj Savez, pojavila se još početkom XX stoljeća. Prvi su svoj tamburaški savez osnovali češki tamburaški orkestri 1902. godine u Pragu. Dakle, Česi su pretekli na tamburaškom organizatorskom polju i nas od kojih su primili tamburu.
Nastojanjem Janka Stjepušina, graditelja tambura i vlasnika sisačkog časopisa “Tamburica” iz Siska sazvan je 1907. godine u Zagrebu prvi sastanak za osnutak Hrvatskog tamburaškog saveza. Sastanku je predsjedavao nestor tamburaške glazbe dr. Milan Stahuljak, a prisustvovao mu je i Franjo Ksvaver Kuhač, naš prvi melograf i muzikolog. Kako je sastanak bio preslabo posjećen – do osnutka tamburaškog saveza nije došlo, nego je samo održano vijećanje o tamburaškim pitanjima, a osnutak saveza odgođen je za kasnije. Tri desetljeća iza toga, osječki su se tamburaši prihvatili zadatka, da ovu zamisao ostvare u djelo.
U Osijeku tridesetih godina XX stoljeća bilo je vrlo razvijen tamburaški život u nizu tamburaških zborova i društava, koji su se svojim radom i održavanjem brojnih koncerata sve više isticali. Bili su to osobito članovi Hrvatskog tamburaškog društva “Zvonimir”, pa “Frankopan, “Zrinski”, “Lira” I “Lipa”. Tada se među agilnim tamburaškim pregaocima tih društava pojavila i iskristalizirala ideja o osnutku Hrvatskog tamburaškog saveza. Društva su stupila u vezu s tamburaškim krugovima u Zagrebu oko Tamburaškog društva “Zajc” i časopisa “Hrvatska Tamburica”, te je zajedničkim sporazumom sazvan sastanak tamburaških zborova, tamburaških društava i djelatnika na tamburaškom polju dana 7. studenoga 1937. godine. U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu održana je toga dana velika Smotra tamburaških zborova i orkestara, a na održanoj skupštini osnovan je Hrvatski tamburaški savez sa sjedištem u Osijeku.
Samu je skupštinu otvorio pozdravom skupštinarima i pozdravnim govorom poznati kulturni radnik i hrvatski narodni zastupnik dr. Stjepan Hefer iz Osijeka. Nakon govora dr. Hefera izabrani su voditelj zapisnika osnivačke skupštine gospodin Dragan Raljušić, a gospoda Lukić iz Đakova i Dolanski iz Osijeka kao ovjerovitelji zapisnika. Zatim su slijedila čitanja vjerodostojnica 23 društava koja su poslala svoje izaslanike. Zastupana su bila ova društva, odnosno tamburaški zborovi i sekcije: Hrvatska čitaonica, Otok; Katoličko djetičko društvo, Zagreb; Udruženje željezničkih činovnika, Zagreb; HPD “Frankopan”, Osijek; Tamburaško društvo “Mladost”, Virovitica; HTO “Zajc”, Zagreb; Poštanski tamburaški orkestar, Varaždin; Prosvjetno društvo “Magdalenić”, Bedekovčina; Rodoljubno omladinsko društvo “Slavulj”, Zagreb; Prosvjetno društvo “Napredak”, Posavski Podgajci; HPD “Lipa”, Osijek; Tamburaški zbor “Seljačke Sloge”, Posavski Podgajci; Obrtna omladina, Đakovo; Tamburaški zbor “Hrvatskog doma”, Karlovac; HPD “Zrinski”, Osijek; Hrvatsko grkokatoličko društvo “Zorčić”, Zagreb; Hrvatsko radničko pjevačko društvo “Golub”, Bjelovar; Ogranak “Seljačke Sloge”, Ivanovčani; Tamburaška sekcija “Merkur”, Zagreb; “Hrvatski Radiša”, Zagreb; Ratarska čitaonica, Ruma; Hrvatsko katoličko pjevačke društvo “Lira”, Osijek i HTD “Zvonimir”, Osijek. Poslije čitanja pravila, koja su uz živo sudjelovanje svih prisutnih primljena, prešlo se na izbor predsjedništva saveza.
U predsjedništvo su izabrana gospoda: dr Stjepan Hefer, predsjednik; dr Josip Andrić iz Zagreba, I potpredsjednik; Antun Rutar iz Virovitice, II potpredsjednik; Dragan Raljušić iz Osijeka, glavni tajnik; Ivo Martinović iz Osijeka, upravni tajnik; Mihajlo Borzan iz Osijeka, blagajnik; Dragutin Plavec iz Osijeka; arhivar; dr. Stjepan Tomaš iz Zagreba, I zborovođa i Leopold Rochrbacher iz Osijeka, II zborovođa… U središnji odbor izabrani su gospoda: Jandre Brkljačić, Kaniža kraj Gospića, M. Strnić, Novo Sarajevo, Antun Matej, Varaždin, Ivan Barešić, Bjelovar, Marijan Aleksić, Posavski Podgajci, Tomo Pichl, Ruma, dr. Mihovil Katanec, Subotica, Franjo Lukić, Đakovo, J. Juranić, Ivanovčani i Viktor Crnković, Zagreb. Zaključeno je, da sjedište Saveza ostaje za sada u Osijeku, no glavna skupština može njegovo sjedište prenijeti i u drugo mjesto.
Uz ostale funkcionere Saveza izabran je i stručno umjetnički odbor, koji ima brigu oko glazbenih priloga listu Hrvatska tamburica, kao i svim ostalim stvarima, koje zasjecaju na polje stručno-umjetničke prirode našeg tamburaštva. U taj su odbor birana gospoda: dr Stjepan Tomaš, Leopod Rochrbacher, dr Josip Andrić, Zlatko Grgošević i Zlatko Špoljar, a automatski ulazi i gospodin Vladimir Mutak, kao urednik Savezove rubrike kod lista Hrvatska tamburica.
Na koncu skupštine otpjevali su svi prisutni “Lijepu našu”, i time je taj veliki čin svečano i dostojno završen. Ovim je događajem Osijek, grad prvog tamburaškog zbora u Hrvatskoj , grad Paje Kolarića, stupio na čelo svega našeg razvoja tamburaške glazbe. Nakon toga nastupilo je vrlo aktivno i vrlo plodonosno razdoblje tamburaškog života.

Julije Njikoš, Povijest tambure i tamburaške glazbe, Osijek 2011.